Nakon što su ih žiri i publika proglasili apsolutnim pobjednicima IV. Festivala klapske pisme Posušje 2017 i silaska s pozornice, klapa Bošket našla se u novinarskom obruču, a nakon susreta s predstavnicima sedme sile, slijedio je after party koji je potrajao do ranih jutarnjih sati.
Bilo je teško doći do njih, ali nakon odmora i par dana kad su se slegli dojmovi odlučili smo s njima napraviti jedan intervju. U ime klape Bošket razgovarali smo s njihovim baritonom Markom Vukićem.
Što ste očekivali od festivala u Posušju?
Bili smo lani, pa smo očekivali samo da ne bude kiše kao prošle godine.(smijeh) Sezona nam je završila s Posušjem, tako da smo sami od sebe htjeli ležeran nastup, bez nervoze i tako smo i napravili. I isplatilo nam se, jer smo najbolji kad smo opušteni .
Kako ste se spremali za festival?
Klapa je iz Zagreba, ja sam još ostao jedini student, kao debelo najmlađi od svih, ostali su po završetku fakulteta ostali raditi u Zagrebu. Probe imamo dva puta tjedno, vadimo stare nepjevane pjesme iz “naftalina”, da i mi pridonesemo očuvanju baštine, i mislimo da bi nam najveća nagrada bila da neko dijete koje sad ima 5,6 godina za kojih 10-ak,15 nas prepozna s neke snimke i kaže “e,vidi ovo su oni što su pjevali 2017. u Omišu tu i tu pjesmu”. Mislim da je to uspjeh.
Postoji li trema prije nastupa?
Trema postoji prije svakog nastupa, samo se razlikuje ona “pozitivna”, koja nestaje kad se pjeva i “gura” te da budeš bolji. I ona “paralizirajuća”, nju smo već svakako prerasli. (smijeh)
Jeste li očekivali da će te ponoviti uspjeh Kožina i postati dvostruki pobjednici festivala?
Lani nismo imali nikakvih očekivanja, iskreno nadali smo se nagradi, ali nismo bili nakon nastupa zadovoljni kako smo otpjevali, tako da smo bili jako sretni kad smo osvojili. A ove godine bila je jača konkurencija, pobijedili smo i po glasovima publike i po ocjenama žirija i jako smo zadovoljni ukupno odrađenom sezonom, na kraju.
Po čemu će vam Posušje ostati u sjećanju, osim nagrada?
Festival u Posušju će nam ostati u sjećanju svakako po fenomenalnoj organizaciji. Mi smo kao klapa već prijateljima klapašima proslijedili dojmove iz Hercegovine, tako da bih stvarno volio da dogodine bude još jača konkurencija i da Posušje postane obavezna klapska stanica u sezoni svake ozbiljne klape. Jer ljudi u organizaciji i domaćinska klapa Zvizdan svakako zaslužuju da im se na takav način uloženi trud i vrati.
Kratka povijest nastanka klape: kako, kad, gdje, zbog čega?
Prije četiri godine klapa je nastala odvajanjem muškog dijela mješovite klape Falkuša. Srce te početne ekipe je i danas u Bošketu, ali nas par novih je došlo i “diglo to na jednu novu razinu” u jesen 2015. U isto vrijeme došla je u klapu i naša sadašnja voditeljica Gina Damjanović (pjevačica zagrebačkog benda Detour, op.a.), tako da smo u relativno kratko vrijeme iz neke “anonimne mlade zagrebačke klape” stasali u klapu koja je sudionik omiškog Festivala i polako počinje osvajati i poneku nagradu. Zezamo se kako je Posušje već naš “bastion”. (smijeh)
Odkud naziv klape?
To je nama najbolje objasnio inspicijent omiškog Festivala, barba Joško Plastić. Priča ide ovako: Oželanda u Omišu označava razdoblje babljeg ljeta u kojem se love ptice pjevice. A kako? Višć je guma koja se palila da omekša, i onda se njome oblijepi mala grančica- baketina. Te baketine su se onda stavljale na grm koji je služio za hvatanje živih ptica pjevica. Taj grm zove se – BOŠKET. A mi smo pjevači koji smo se okupili na pjesmu, na druženje i suživot, na kraju krajeva. Mi smo Bošket.
Čime se inače članovi klape bave u svakodnevnom životu?
Mi smo jako šarolika ekipa, razlikujemo se po godinama, profesijama, mjestu odrastanja, ljubavnim statusima. Ali smo stvarno dobra “klapa”, dobra ekipa. Imamo menadžera, kipara, programera, građevinca, dva geodeta, glumca, agronoma i restauratora! Tako da ako treba šta od toga zovite! (smijeh) Dolazimo iz Paga, Omiša, Klisa, Dubrovnika, Splita, Zagreba i Bjelovara, a raspon godina je od 22 do 31, tako da nas baš ima svakakvih.
Inače se jako puno družimo i van proba, pomažemo se ako je netko u problemu, u kućama drugih smo svi bez iznimke kao kod svoje kuće i zato je moje mišljenje da smo mi već kao klapa uspjeli.
A nagrade? One su samo ukras rada jedne klape. Koliko su bitne toliko su i nebitne. Najbitnije su ove “ljudske ” stvari, završava Marko.
Fotografije: Mate Stipić
0
0
0
0
